medijska pismenost
banner

Novinar između odgovornosti i zahteva publike, urednika, vlasnika

17. 03. 2014 / Autor: Nedim Sejdinović



Ukratko ću ukazati na deo istraživanja koji je, za potrebe Medijske koalicije, uradio Biro za društvena istraživanja (BIRODI), onaj deo koji je sistematizovao odgovore novinara i njihove ocene ponuđenih tvrdnji koje su direktno ili indirektno vezana za pojam medijske pismenosti. Ovaj segment istraživanja mi je, kao nekome ko dolazi iz novinarskog udruženja, posebno znakovit i interesantan. Važan je, možda čak i ključan u kontekstu poimanja medijskog obrazovanja i njegove promocije u Srbiji, pošto ukazuje na dubinu problema sa kojim se suočavamo.

Novinar između odgovornosti i zahteva publike, urednika, vlasnika

Ipak, rezultati istraživanja nisu previše iznenađujući. Neke ranije analize koje je Nezavisno društvo novinara Vojvodine sačinilo, ali i istraživanja drugih organizacija i institucija, uglavnom su slali poruku o manjem ili većem stepenu beznađa među novinarima. To beznađe nije samo vezano za težak socijalni status, odnosno za niska primanja, nesigurnost, nedefinisane radno-pravne odnose, nije samo vezana ni za devastiranost profesije kao takve, značajan gubitak društvenog ugleda, niti za opšti osećaj besperspektivnosti u celom društvu. Jedan važan stav se na različite načine ponavljao i sublimirao, češće indirektno, ali i direktno: novinarima je onemogućeno da svoj posao obavljaju profesionalno! U pitanju je frustrirajuća pozicija kada ne možete da obavljate posao onako kako ste učili da treba da se radi, odnosno onako kako ste taj posao kao mladi, ulazeći u novinarstvo, zamišljali, verujući u društvenu ulogu medija, verujući da su mediji važna poluga za demokratizaciju društva. Mnogi najbolji novinari napuštaju profesiju ili žele da je napuste. Neki od njih upravo ovo navode kao jedan od ključnih razloga. Neki se pak prilagode, a to je još opasnije.

Žalosno je to što najbolju analizu naše medijske scene nisu ponudili ni medijski eksperti ni analitičari, sociolozi medija, niti organizacije koje se bave promocijom medijske i slobode izražavanja uopšte. Ne, najbolju analizu je ponudio Savet za borbu protiv korupcije, koji je svojim izveštajem iz 2011. godine argumentovano utvrdio da se većina glavnih medija u Srbiji nalazi u lancu korupcije. Ako su mediji korumpirani, njima po pravilu upravljaju drugi, ne profesionalci. Oni koji imaju moć pojavljuju se kao stvarni urednici medija, a mediji postaju manje ili više ordinarno sredstvo za ostvarivanje interesa: cenzura i autocenzura vode mrtvu trku za pobedu. Jedino u takvom, nezdravom okruženju mogući su progoni veštica, i mnogobrojne zabranjene teme koje niko i ne spominje, a kamoli tematizuje... Iskustvo kazuje da se takav "uređivački posao" na kraju "urednicima" obije o glavu, vrati kao bumerang, a medijska čudovišta na kraju počnu da proganjaju svoje kreatore.

Novinare naravno ne treba glorifikovati, mnogi od njih su takođe u lancu korupcije. Neki se prodaju za skromni poklon, telefon i blokčić. Urednike naše tek ne treba glorifikovati. Bliži vatri, koliko-toliko ogrejani, oni umesto da štite novinare i uređivačku politiku od vlasnika i pritisaka "odozgo", rade upravo suprotno, kao neka vrsta kišobrana postavljenog natraške, koji skuplja vodu umesto da je odbija. Ali, i pored toga, ja verujem u snagu profesije i njenih temelja i bio bih srećan ako bi kao rezultat promocije medijske pismenosti i podizanja njenog nivoa (što naravno jeste dug i težak posao!) izdefinisala jasnija društvena poruka: pustite urednike i novinare da rade svoj posao! Imamo pravo da maštamo i hajde da zamislimo da građani, u većoj meri, mogu da prepoznaju ulogu medija u društvu, da razviju antitela na medijske manipulacije i uspeju da razlikuju profesionalne medije i mitomanske političko-mafijaške projekte. Zar upravo to ne bi bila poruka medijski pismenih građana: dozvolite novinarima da profesionalno rade svoj posao! Zar to nije važna, ključna poruka oko koje bi trebalo svi da se složimo.

U ex-Jugoslaviji postojala je jedna rekao bih nedovoljno razvijena svest o manipulativnoj moći medija, iskazana kroz okoštale fraze, opstale do danas, da mediji ne govore istinu, da treba "čitati između redova" i slično. Svedoci smo da ove fraze nisu bile dovoljno reflektovane već načelne i fancy, a da su različiti, otvoreni ili prikriveni mehanizmi manipulacije nažalost bili veoma uspešni i da su uništili živote stotina hiljada ljudi. Svi kažu da mediji lažu, ali na kraju svi popiju čašu vode koju im oni serviraju! Ako ni zbog čega drugoga, hajde da zbog ovog traumatičnog iskustva sa najstrašnijim kršenjem ne samo profesionalnih i etičkih, nego i svih ljudskih načela, zbog ratnohuškačkog novinarstva kojem smo svedočili, počnemo da shvatamo o čemu govorimo kada govorimo o medijskoj pismenosti. Da shvatimo da ovo nije načelna tema, o kojoj treba akademski raspravljati, nego jedna od ključnih tema našeg društva. Ako već ne možemo da promenimo naše medije i našu medijsku scenu, ako nam medijske reforme idu tako kilavo, i ako nailaze na tako veliki broj „nagaznih mina”, hajde da bar pokušamo da promenimo naše poimanje medija, hajde da ih kritički sagledavamo, hajde da obrazujemo generacije koje će znati da razmišljaju svojom glavom. Hajde da kroz medijsku pismenost stvorimo u sebi imunitet koji će onemogućiti onima koji imaju loše namere da ih sprovedu u delo zloupotrebljavajući novinarsku profesiju.

Ako pogledamo prvi deo analize odgovora novinara, videćemo da oni koliko-toliko koriste nove tehnologije i da su, po sopstvenom viđenju, obučeni kako da dođu do informacija i kako da ih plasiraju. Naravno, uvek je upitno kada čovek procenjuje sopstveno znanje, jer je teško znati šta sve ne znaš. O tome bi se moglo još dosta razgovarati. Može se recimo spomenuti da internet otvara ogromne mogućnosti, omogućava disperzivnost i bogatstvo sadržaja, ali da nije svemoguć. Internet je napravio revoluciju u medijskoj sferi, ali najveći uticaj na internetu ostvaruju veliki mediji (novi ili replike tradicionalnih) iza kojih, kako bi levičari rekli, stoji krupan kapital. Medijsko obrazovanje i internet dva su neodvojiva pojma, pogotovo ako se govori o globalnoj samoregulativi.

Skrenuo bih, međutim, pažnju na ocene koje su novinari izrekli na ponuđene tvrdnje, čime su praktično dali ocenu stanja profesije. Interesantno je to da je najslabije ocenjena tvrdnja ta da se u Srbiji ceni kvalitetno i profesionalno novinarstvo. Novinari su ovim izrekli svoje mišljenje o mnogo čemu, pa i o stepenu medijske pismenosti. Pitanje o kojem treba razmisliti: ako se ne ceni kvalitetno i profesionalno novinarstvo, šta je onda na ceni? Šta ponuditi građanima?

Novinari takođe smatraju da se građani ne mogu osloniti na medije prilikom donošenja važnih životnih odluka, kao i da građani nisu spremni da izdvoje novac za profesionalne medijske sadržaje. Šta to govori? Govori da ova zemlja prosto vapi za medijskim obrazovanjem i da je ovaj problem uveliko prevazišao medijske okvire.

Mediji kao svojevrsna transmisija volje, namera i nazora elita – onih elita koje su nastale u jednom trubulentnom, kriminogenom vremenu – kreiraju sistem vrednosti koji kao krajnju konsekvencu ima surovu stvarnost u kojoj živimo. Ti mediji nemaju alterativu, a građani nisu edukovani, nisu pripremljeni da se odupru toj grozomornoj manipulaciji, čak nemaju ni svest da tome treba da se odupru. Novinari su nemoćni ili korumpirani.

Dakle, ako ne možemo da promenimo naše medije, hajde bar da pokušamo da promenimo njihovu recepciju, što će povratno, siguran sam, uticati i na medije. Hajde da svi zajedno pokušamo da učinimo nešto kako bismo omogućili novinarima i urednicima da rade svoj posao profesionalno. Verujte, to je u istoj meri važno koliko i da omogućimo hirurzima onako kako im njihova profesija nalaže. Poređenje nije slučajno, jer mediji mogu da budu hirurzi jednog društva, ali mogu da budu i njegovi kasapi.

(Govor na prezentaciji istraživanja „Medijska pismenost u Srbiji” u Beogradu 27. 11. 2013. godine u beogradskom Medija centru. Autor je predsednik IO Nezavisnog društva novinara Vojvodine.)